10.1.2018.
Svega što mi je odgovaralo i bilo prisno.
Namjerno im nedam da stvarnosti tamo gdje
Svega onoga čega postajemo svjesni tek onog trenutka kada probijemo opnu između pozatog i nepoznatog.
Bliskog i stranog.
Sigurnosti i straha.
Gravitacije i slobode levitacije.
Prošli smo davno tu školu.
Znamo da krajnost nije činjenica nego stav.
Znamo da nije tako.
Pojeli smo crvenu pilulu.Vidjeli Matrix.
Bili smo s obje strane.
Ovo je priča o onoj koje nema.
Kao i u hranidbenom lancu, postoje osječaji koji pripadaju samom vrhu piramide.
Osječaji predatori.
Oni u kojima su utkani svi elementi naših životnih spoznaja.
Grabežljivi, lukavi, tašti ali opet masivni, fascinantni, često zaštičeni i rijetki.
Jedan od njih je Nostalgija.
Ne napada oštro i naglo kao Bijes ili Srđba.
Skučena negdje na rubu slike nočnog ormarića,novčanika ili osmjeha nepoznatog lica ona čeka, ponekad danima, mjesecima, godinama.
Čeka da duša prestane oku davati sjaj.
Čeka da prestanemo vjetovati u Smrt.
Onoj kojoj svakog dana morao reeći "Ne danas"
Onog trenutka kad osjeti da postajemo tromi.Kruti. Inertni. Kada volje za opstankom
Nostalgija ne oprašta.
Putnici su joj omiljena hrana.
Oni koji odlaze bez povratne karte. Oni kojima čin putovanja ne znači baš ništa.
To su oni koji čekaju naslučuju novi početak, traže razlog.
Oni kojima La Esperanza ......
Ceuta-Melilla. Zovemo ih od milja.
Turiste ona ne zanima.
Turisti neznaju gdje su bili.
Njihovo meso nije sočno. Nijihovo lice Njiihovo stanje je prolazno.
Nagriza.Tupi. Okoštava.
Nostalgija ne napada turiste
Tamo.
To je već dobro naučeni naćin priagodbe.
Stanja katalizirane metamorfoze uma i tijela.
Formatiranje.
Praskozorje.
Pred Let.
Zrak koji udišem sve je gušći.
Svaki put pred let.
Mirisi izviru . Nabijeniji i intenzivniji, prepuni
Svi.
Namjerno to činim.
Namjerno mu nedam da uđe u kufer i natopi mi robu
onim što me voljelo, grlilo, bilo samnom, gledalo i vjerovalo.Svaki put pred let.
Mirisi izviru . Nabijeniji i intenzivniji, prepuni
Svi.
Namjerno to činim.
Namjerno mu nedam da uđe u kufer i natopi mi robu
Svega što mi je odgovaralo i bilo prisno.
Namjerno im nedam da stvarnosti tamo gdje
Svega onoga čega postajemo svjesni tek onog trenutka kada probijemo opnu između pozatog i nepoznatog.
Bliskog i stranog.
Sigurnosti i straha.
Gravitacije i slobode levitacije.
Prošli smo davno tu školu.
Znamo da krajnost nije činjenica nego stav.
Znamo da nije tako.
Pojeli smo crvenu pilulu.Vidjeli Matrix.
Bili smo s obje strane.
Ovo je priča o onoj koje nema.
Kao i u hranidbenom lancu, postoje osječaji koji pripadaju samom vrhu piramide.
Osječaji predatori.
Oni u kojima su utkani svi elementi naših životnih spoznaja.
Grabežljivi, lukavi, tašti ali opet masivni, fascinantni, često zaštičeni i rijetki.
Jedan od njih je Nostalgija.
Ne napada oštro i naglo kao Bijes ili Srđba.
Skučena negdje na rubu slike nočnog ormarića,novčanika ili osmjeha nepoznatog lica ona čeka, ponekad danima, mjesecima, godinama.
Čeka da duša prestane oku davati sjaj.
Čeka da prestanemo vjetovati u Smrt.
Onoj kojoj svakog dana morao reeći "Ne danas"
Onog trenutka kad osjeti da postajemo tromi.Kruti. Inertni. Kada volje za opstankom
Nostalgija ne oprašta.
Putnici su joj omiljena hrana.
Oni koji odlaze bez povratne karte. Oni kojima čin putovanja ne znači baš ništa.
To su oni koji čekaju naslučuju novi početak, traže razlog.
Oni kojima La Esperanza ......
Ceuta-Melilla. Zovemo ih od milja.
Turiste ona ne zanima.
Turisti neznaju gdje su bili.
Njihovo meso nije sočno. Nijihovo lice Njiihovo stanje je prolazno.
Nagriza.Tupi. Okoštava.
Nostalgija ne napada turiste
Tamo.
To je već dobro naučeni naćin priagodbe.
Stanja katalizirane metamorfoze uma i tijela.
Formatiranje.
Pred Let.
Za rodama.
Koliko dugo sam ovdje?
Predugo da bih se sjetio. Premalo da bih zaboravio..
Stisnute nosnice dozvoljavaju samo kratke udahe.
Pluća gore.
Ističem.Vrijeme
mi je.
Vani je
svanulo.
....
Ostavljam
Vas Da Vam pišem. Pišem da Vam ostavim.
Jedno bez
drugog ne ide.
I ne
može.
